Zagrebačko selo Vrbik

Nakon mnogo mjeseci ispunjenih preprekama, gnjavažom i terorom, konačno smo kupili stan. Svaki bolni korak dokumentirao sam za svoju predstojeću knjigu ''Što sam to učinio? Moj brak s bankom'', a možda i za priručnik ''Uzaludan trud: Kupovina stana u Hrvatskoj''. Gotovo je. Sad sam tu, zauvijek.

Selimo se, skroz do... kraja ulice! Tako je, naš novi stan je u neposrednoj blizini. Sama ta činjenica pruža mi veliko olakšanje s obzirom na veliku nesigurnost koja stiže u paketu s hipotekarnim kreditom (ah, #problemiodraslih). Neizmjerno sam sretan što ostajemo na Vrbiku.

Pionirski duh…

To bi, vjerojatno, trebalo biti protivno svakom dijelu mog bića, koje se, između ostalog, definira kao Amerikanac, sin imigranata, osoba koja je živjela u četiri države, u mnogo gradova i gradića, u stotinama kuća i stanova. Jedan od mojih predaka bio je pionir na američkom Zapadu, a ja sam sretan zato što se selim tek malo niže niz ulicu.

Da! Otkad živim u Hrvatskoj (skoro već pet godina), shvatio sam da se Amerikanci previše sele. Kad smo dulje u istom gradu, mijenjamo kvartove poput čarapa. A kad smo supruga i ja počeli razgledavati stanove u kvartu izvan Vrbika, naši susjedi (i prijatelji) djelovali su kao da se selimo na Mars, iako je to bilo tek par kilometara na jugoistok.

… u mirovanju

Ne, ima nešto s tim Vrbikom. Dok šećem po Vrbiku, kao da sam u pjesmi Beatlesa ''Penny Lane''. Iako, umjesto frizera koji pokazuje fotografije frizura, vidim svoju frizerku kako pripaljuje cigaretu, vidim prodavačicu kako prima narudžbu, vidim djevojku iz pekarnice kako mi maše. U dva kafića gdje se često nalazimo s prijateljima, svatko nas poznaje, i svatko zna kojem djetetu pripadamo.

Svijet je u njihovom dvorištu

Djeca tretiraju prostor oko tih kafića i maleni park do njih kao da je njihov. Kad to usporedim s mojim djetinjstvom, vidim da smo svi bili ograničeni na vlastita stražnja dvorišta. Jedno vrijeme očajavao sam misleći da svojoj kćeri neću moći pružiti američki san: kuću s dvorištem. Ali sada vidim da njezino konstantno igranje vani znači da se ne igra u osamljenom, ograđenom dvorištu, već da slobodno mahnita preko pola kvarta, trči već utabanim stazama i među poznatim licima. Kao da gomila elektrona na dječji pogon kruži oko jednog atoma kojeg su ipak sastavni dio, oni su dio zajednice.

Od familijarnosti do zajednice

Iako je Vrbik okruživan Zagrebom posljednjih pola stoljeća, čini mi se da je, isključivo u smislu zajedništva, još uvijek jedno selo. Tu bi se mogao odvijati neki Šenoin roman. Gotovo svatko ovdje ''poznaje'' onog drugog. Možda ne znam kako se zove onaj tip što šeće svog psa, ali znam tog tipa i znam tog psa. I treba nešto reći o svoj toj familijarnosti. U našem vedrom Vrbiku poznanstvo rezultira brigom, a briga stvara zajedništvo. Mislim da to isto vrijedi i za ostale kvartove u Zagrebu i Hrvatskoj.

Anonimnost

U golemim prostranstvima američkoga Srednjeg zapada, krećemo se kroz mnoge kuće i kvartove poput zmije koja mijenja kožu, prepušteni sami sebi, u potpunoj anonimnosti. Kao suprotnost familijarnosti, anonimnost potiče ravnodušnost, a ravnodušnost proturječi zajednici. I upravo to čini apsolutnu razliku između ovog ovdje i onog tamo.

Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a