Djeca - naša budućnost i prošlost

U zadnje vrijeme pišemo i govorimo stalno o djeci, ali pod time se podrazumijevaju i djeca s teškoćama u razvoju. Njihovi roditelji su prepušteni sami sebi - sustav i država su ih ostavili. Ne znam kako bih te roditelje opisao osim riječju: heroji.

Kad se sjetimo kako je djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima kada npr. kreću u vrtić ili u školu, a i tu su ostavljeni sami. Nemojmo zaboraviti da su djeci s teškoćama u razvoju potrebna socijalizacija i uključivanje sa svom ostalom djecom, što zahtijeva da i roditelji prilagode svoj raspored. Znamo da su manje sredine u gorem stanju jer nema vrtića, a ni škole koje bi se mogle posvetiti djeci s teškoćama u razvoju i roditeljima da mogu normalno raditi i posvetiti se svom poslu.

Jedan novi vid problema je kad roditelji djece s teškoćama u razvoju nemaju novca jer su sirotinja, a socijalna skrb kasni s isplatom socijalnih naknada. Tako da ti roditelji nisu u istom položaju s drugima, a ni djeca, naravno, nisu u istom položaju. Kad će država biti i majka i otac i pomoć onima kojima stvarno treba?! Zašto nismo društvo jednakih mogućnosti? Zato što ne možemo biti jednaki jer nas je pojelo materijalno, a oni koji ga nemaju, ostaju sirotinja bez obzira na to otkud dolaze.

Takve nitko ne vidi. Često gledam oglase u kojima ljudi traže trenirke, čarape uz već uobičajeno traženje akcija ne bi li svojoj djeci osigurali toplu zimu. Isto tako treba se sjetiti da za te ljude često treba osigurati drvo ili plin ili možda loživo ulje kako bi zima u kući bila toplija. Sve to dok druga djeca u Europi i njihovi roditelji relativno normalno žive i vrlo vjerojatno nemaju ovakvih problema. Ipak smo mi, svi skupa, u 21. st. i sva djeca bi trebala imati pravo na školovanje, zdravstvenu njegu i topli dom. To sve podrazumijeva da ne bi trebali živjeti u neimaštini, dapače, ne bi joj se trebali ni približiti ni osjetiti kako je to.

Nažalost, imamo djecu u Africi koja su gladna, djecu koja se radno iskorištavaju, a imamo i djecu koja ratuju u malim vojskama. Dijete se mora igrati i družiti. Ono od čega smo mi u Hrvatskoj daleko je to da nismo donijeli nikakvu strategiju o broju potrebnih vrtića i škola te koliko nam treba ljudi da podržavaju taj sustav. Sve to se tiče i djece s teškoćama u razvoju. Kao da dijagnoza nije dovoljna, ponekad se čini da su zbog nje "kažnjeni" izolacijom.

Primjeri s problemima djece u svijetu koje sam naveo maloprije pokazuju da ni Ujedinjeni narodi i njihove strategije, kojih ima puno, nemaju previše veze sa stvarnošću. Mnogo je i samohranih roditelja koji su spletom okolnosti preuzeli brigu o djetetu ili djeci, a da nisu dobili podršku sustava. Još jedna stvar, država je ta koja voli određivati tko će biti djetetov skrbnik makar je majka samohrana i nema potrebe za drugim skrbnikom. Dakle, još jedna stvar u što država voli petljati prste. Najgore je što se u tom slučaju, ali i u mnogim drugim, država ne pridržava Povelje o pravima djeteta i zakona i pravilnika.

Puno je djece koja nemaju osiguran prijevoz do škole, a ponegdje ni prehrana nije adekvatna tj. prilagođena dječjoj dobi. Ovo su samo neki fragmenti, a moglo bi se na ovu temu još puno pisati, a vjerujem da i sami vidite kako nam djeca žive. Dok neki traže koricu kruha, neki kupuju nove tenisice, mobitele i stalno su nezadovoljni. U stvari, dobili su više nego što zaslužuju ili trebaju.

Volio bih da u Hrvatskoj više vremena posvetimo djeci, ali i njihovim potrebama te da od toga ne radimo cirkus, već da shvatimo da je dijete budućnost koja nam osigurava da sutra budu ljudi koji će misliti svojom glavom. To se odnosi i na djecu s teškoćama u razvoju kojima roditelji ne trebaju da im budu smetnja nego podrška.

Toliko od mene u ovom blogu, a možete me i slušati u novoj radijskoj emisiji "Jedan plus jedan" koja se emitira srijedom u večernjem terminu (ovisno o programu) na Drugom programu Hrvatskog radija.

Vaš bloger, Hrvoje Antonio Belamarić.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a