HRTi videoteka: Hrvatski akademici - Dragutin Tadijanović

U videoteci multimedijske usluge HRTi donosimo film o klasiku hrvatskog pjesništva Dragutinu Tadijanoviću.

On pripovijeda o svom životu, a o popularnosti njegove lirike te književnom i društvenom djelovanju govore Tonko Maroević, Luko Paljetak, Željka Čorak, Zvonimir Mrkonjić te Ljerka Car Matutinović.

Redateljica emisije je Vladimira Wolf, a urednica Renata Labaš.



Rođen je u Rastušju, kod Slavonskog Broda 4. studenog 1905. kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Od 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme. U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.

Radio je kao korektor službenog lista Narodne novine (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjižnici Djela hrvatskih pisaca, u Izdavačkom poduzeću Zora, i Hrvatski pjesnici u Matici hrvatskoj, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u Društvu književnika Hrvatske, čiji je i bio predsjednik (1964. - 1965.).

Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji Tadijanović se jednostavnim govorom opredijelio za intimne i zavičajne teme. Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.

Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema već i oblika ("gluhi soneti", haiku), Tadijanović je u osnovi ostao vjeran svojim polazištima. Nastavljajući se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krleže i A. B. Šimića, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavši autentični pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je – uza sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha - Tadijanovićev stih poprimio izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo.

Zadržavši otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve što dotakne" (Z. Mrkonjić) meditativnu dubinu postiže "isključivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroević).
Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z.Zima), i "pjesnikom-institucijom" (T. Maroević), nametnuo se kao norma i standard s naročitim utjecajem na krugovašku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika.