Burton pod Dumbovim ušima

Dumbo, Sjedinjene Američke Države, 2019.
Redatelj Tim Burton

Više od sedam milijardi zarađenih dolara u 2016. i 2018. godini Disneyevim upravljačima daje za pravo držati se utabanih staza čeprkanja po boljoj prošlosti i inzistiranja na hibridu igranog i animiranog, odnosno osuvremenjivanja animiranih klasika u igranoj formi što opet, zahvaljujući uslugama CGI animacije, valja shvatiti vrlo uvjetno. Već sad se u kinima vrte foršpani upravo takvih verzija Aladdina i Kralja lavova, a u svjetska i naša kina netom je sletio Dumbo, jedan od neokrunjenih diznijevih prinčeva koji u povijesti kompanije, ali i svjetske animacije ima posebno mjesto. Naime, i Aladdin i Kralj lavova dio su relativno suvremene animirane povijesti, Dumbo je u tom smislu pretpovijest.

Ekranizacija knjige Helen Aberson i Harolda Peera te je 1941. godine bio četvrti cjelovečernji Disneyev crtić - iako bi sa svojih šezdesetak minuta trajanja danas pripadao srednjem metru - realiziran nakon raskošne i preskupe Fantazije. Za razliku od Fantazije, Dumbo je doživio tržišni uspjeh ovjekovječen, doduše, tek s Oscarom za glazbu Franku Churchillu i Oliveru Wallaceu, no kako je zabilježio Joško Marušić u Filmskom leksikonu, film koji je ostvarila skupina animatora predvođena Benom Sharpsteenom ima historijsku vrijednost jer je svojim jednostavnim, dopadljivim i simpatičnim konceptom definirao uspješan princip koji se pokazao i tržišno najuspješnijim u povijesti animacije.

U recentno doba Disney se vodi principom povjeravanja režiserskog posla afirmiranim kreativcima pa je za Aladdina angažiran Guy Ritchie, za Kralja lavova Jon Favreau, a za Dumba Tim Burton. Izbor se činio višestruko pogođenim zbog njegove sklonosti senzibilnoj djeci i adolescentima, likovima djetinjih i djetinjastih luzera, žanrovskoj postmodernoj poetici kojom dominiraju bajke, karneval, cirkus i pop kulturalne reference. Sve to nekako imamo u knjizi i u prvoj verziji Dumba, a scenarist Ehren Kruger odlučio je projekt prisnažiti odlukom da kao generatore fabule postavi ljude, konkretno cirkusku obitelj Farrier, dvoje djece (Finley Hobbins i Nico Parker) čija je majka preminula, a otac (Colin Farrell) se upravo vratio iz onog prvog Velikog rata kao invalid što mu znatno otežava povratak u biznis koji je ionako u krizi. Šef cirkusa je luckasti Max Medici (Danny DeVito) kojemu će okot jedne slonice donijeti neočekivanu priliku za zaradu što će izazvati pozornost entertejment-magnata Vandevera (Michael Keaton) i njegove družice Colette (Eva Green), a u daljnjim narativnim preokretima svi će se naći na strani preslatkog slonića i njegove majke, a protiv beskrupuloznog zgrtača novca.

Jednostavno, dopadljivo i simpatično, nema što. K tome i spektakularno, posebno u scenama slonićeva letenja. No, gdje je tu Tim Burton? Gdje je tu ona njegova zaigranost i pomaknutost, ona sklonost ka drukčijem pa i pomalo bizarnom, gdje je ona postmodernistička referentna pop-kulturalnost? Ništa od toga. Čak je i kranje jednostavan koncept od prije skoro osamdeset godina imao onu pamtljivu, anarhoidnu scenu u kojoj su se Dumbu i Timothyju Mouseu u pijanstvu pričinjali ružičasti slonovi. A sad nam čak i glazba Dannyja Elfmana, stalnog Burtonova suradnika, djeluje nekako ispeglano i dosadnjikavo. Tek mali plamičak kontroverze sadržan u nehotičnom scenarističkom segmentu gdje veliki parajlija guta malu konkurenciju na sličan način kako je to činila i čini tvrtka Disney. Ok, najmlađa publika će svakako uživati. Drugi mogu tek svijećom tražiti Tima Burtona prekrivenog velikim ušima malog, preslatkog i letećeg slonića.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a