Ljeto je, vruće je, franšizno je...It´s all right

Here comes the sun and I say
It´s all right
The Beatles, Here Comes the Sun

Ljeto je, vruće je, kukamo, svake godine isto. Ono filmsko ljeto uobičajeno je razdoblje repertoarne živosti američke filmske industrije koja se unatrag nešto više od desetljeća prelila i na hrvatsku distributersko-prikazivačku scenu ostavljajući sve manji prostor potencijalnim spavačima da uzmu svoj dio tržišnoga kolača. Široke gledateljske mase zbog toga su svakako sretne, posebno one dječje i adolescentske pa im se evo već sada, nakon petnaestak dana službenog ljeta, nudi paleta čak i pretjerano ciljanih ostvarenja koja im se obraćaju. E pa evo male šetnje ljetnom i uglavnom franšiznom kino ponudom.
Zabavno, opetovano, egzistencijalno...

Priče o igračkama u svijetu komercijalne animacije svakako imaju posebno mjesto. Prije deset godina Pixar se s prvim filmom iz franšize ne samo promovirao kao bitna produkcijska kuća u skoroj animiranoj budućnosti, nego je u tretiranju priče i likova, kao i u tehničkim dosezima animacije, uveo osvježenje i inovativnost na koju je Disney u konačnici reagirao preuzimanjem te kompanije. No, ljude iz Pixara to nije spriječilo da franšizu razvijaju postupno što se, kad pogledamo sudbinu jednog Ledenog doba, čini ispravnim pristupom. Štoviše, Priča o igračkama 3, sa svojim kubrickovskim ozračjem i dijaboličnim negativcem, spada u sam vrh američke animacije protekloga desetljeća.

Johna Lassetera kao idejnoga tvorca, (ko)autora priče i redatelja prvog filma u Pixaru više nema. Otpuhalo ga je, kao i mnoge, njegovo seksualno predatorstvo. Doduše, i u četvrtom nastavku on je potpisan u rubrici Story, ali su kormilo preuzeli Josh Cooley, znan po radu na sjajnom Inside Out i Andrew Stanton, dvostruki oskarovac i čovjek koji se na različitim radnim mjestima dokazao u nizu uspješnica (Život buba, U potrazi za Nemom, WALL-E...). I napravili su solidan posao, koji doduše zaostaje za prethodnikom i nekako se više okreće najmlađoj publici. Uz nespornu zabavnost i šarenilo, efektne akcijske scene te jednu pravu romansu u kojoj Woody susreće svoju staru ljubav Bo Peep, tu je i opetovana priča o neumitnim zakonima potrošačkog društva gdje naši junaci iznova spoznaju kako njihovo vrijeme ima rok trajanja. U slučaju Woodyja to je pojačano činjenicom da ga je naslijedila djevojčica koja za jednog kauboja baš ne mari. Komiku osigurava osebujni Viličko čiji nastanak i sudbina propituju samu ontologiju igračaka pa, unatoč happy endu, u podkontekstu dobijamo oporu egzistencijalnu dramu koja osigurava privlačnost i starijim generacijama.

Amatersko uprizorenje nekad moćne franšize

Baš nikakvu privlačnost ne nudi, pak, četvrti nastavak Ljudi u crnom, podnaslovljen kao Globalna prijetnja. Sve do ovog dijela ta se franšiza, baš kao i Priča o igračkama, pametno razvijala, a to su potvrđivali i zarađeni novci. Willa Smitha i Tommyja Lee Jonesa više nema, u duhu vremena njihovo su mjesto preuzeli Chris Hemsworth i Tessa Thompson koji su se već družili u Thoru. Producenti i scenaristi odlučili su stvari vratiti na početak te se otvoriti novim pokoljenjima. Za redatelja je angažiran F. Gary Gray, čovjek koji svakako nije bezveznjak – davnih nas je dana nasmijao s Petkom, a Brzim i žestokima udahnuo je nevjerojatnu svježinu.

Ali, u slučaju Ljudi u crnom sve je pošlo po krivom. Globalna prijetnja ima bezveznu priču koja varira temu o neprijateljima u vlastitim redovima, redateljski je neuvjerljiv, montažno iskasapljen...Nešto malo kemije da se pronaći između Thompsonove i Hemswortha, ali bilo bi bolje da su je ostavili za neki od idućih Thorova.

X-Meni na rubu sloma

Donekle sličan, samo puno gušći put kao i Ljudi u crnom, imao je serijal X-Men koji usputno traje od ranih dvije tisućitih pokušavajući osigurati vlastito mjesto i identitet u Marvelovoj Avengers šumi. Bilo je tu istinski dobrih i groznih nastavaka pa je zapravo nevjerojatno s kolikom su gorčinom američki kritičari sasjekli recentni Dark Phoenix. Film je sasvim pristojan, ali ga je uputno sagledati u nekom drugom ključu od onog kakvim obično otključavamo ovakve filmove. Ova se franšiza uvijek vraćala na početke pa je i Dark Phoenix jedan novi početak (koji bi, hm, mogao biti i kraj), iako u njemu defiliraju dobro znani likovi koji na samom početku filma žive u skladnom suživotu s američkim vlastima obavljajući ključne i teške zadaće, a na radost svojih brojnih obožavatelja. Ono što će im se dogoditi tjera ih na preispitivanje njihova posla i međusobnih odnosa i sudbina od kojih će neke završiti tragično. Pritom, oni su svi gotovo sporedni likovi u priči koju pogoni Jean Grey/Phoenix (Sophie Turner iz Igre prijestolja). Upoznajemo je kao djevojčicu koja zbog supermoći skrivi smrt roditelja ili barem tako misli. Pod svoje je uzima Profesor Xavier (James McAvoy), no ona mučena grižnjom savjesti, ali i potaknuta napadom mutanata loših namjera, izazove pravi kaos što je ključni dramaturški segment značajan i za izgradnju likova te sudbinu cijele družine. Svi će se oni tako naći na rubu; Mistique (Jennifer Lawrence) da uopće nastavi s poslom kojim se bavi, Xavier da sagleda posljedice svog djelovanja, a Magneto (Michael Fassbender), koji obitava na pučinskom otoku na rubu ponovnog kretanja u akciju. I ovdje su svi oni sebi najveći neprijatelji, ali njihova je razrada osviještena pa Dark Phoenix značajnije funkcionira kao psihološka drama nego kao klasično ostvarenje o superjunacima. Problem filma je povremeno drvena režija Simona Kinberga te prije svega neuvjerljiv nastup Sophie Turner koja nije uspjela na svojim plećima iznijeti svu dijaboličnost lika kojeg glumi.

...A sada film i glazba/strong>

Svakako najbolje u ovom franšiznom ratu stoji Spider-Man: Daleko od kuće koji zaslužuje i zaseban tekst. Ako se, pak, želite udaljiti ili vam nije bliska ova sve više konceptualna igra s filmskim serijalima, te ako to još niste učinili, pogledajte dok još možete Rocketmana, autoriziranu filmsku biografiju Eltona Johna. Mnogi ističu otvoreni prikaz drogiranja i seksualne nesputanosti tog velikog glazbenika (sjajno ga je utjelovio Taron Egerton) što ima svjedočiti o iskrenosti kojom se prišlo cijelom projektu. I uistinu, Rocketman je bolji od Bohemian Rhapsody onoliko koliko je iskreniji, a filmove je režirao isti čovjek, Dexter Fletcher koji je, doduše, u priču o Queenu uletio na samom kraju, nakon što je Singer potjeran sa seta. Filmove povezuje i u njima nevidljivo prijateljstvo Eltona Johna i Mercuryja, a nama se, ipak, čini kako je svijet seksa i droge ovdje šarena laža u svrhu ne baš bajkovitog prikaza nekih ljudi s kojima je Elton prijateljevao. No, sve je to vrlo pitko, utaman da shvatite da je sve one pjesme koje se puštaju na radiju, a ne znate tko ih pjeva, otpjevao upravo Elton John.

Još bolji dojam u tom braku filma i glazbe ostavlja Yesterday. U naslovu ćete prepoznati pjesmu Beatlesa, a njihovim ljubiteljima ovo je djelo, u kojem su snage udružili redatelj Danny Boyle i scenarist Richard Curtis ponajprije i namijenjeno. U fantastičnom zapletu u kojem glavni protagonist Jack Malik (Himesh Patel iz u Britaniji obožavanih Eastendersa), skladištar i nespješni glazbenik iz obalnog gradića, nakon doživljene nesreće spozna kako u novom životu nitko ne zna za Beatlese što će pomoći njegovoj karijeri, i Boyle i Curtis dali su najbolje od sebe. Boyle energičnu režiju, kolorističko bogatstvo, neobične kutove snimanja i rakurse, a Curtis humanističko eksploatiranje ljudskih vrlina i mana. Vrijedi zabilježiti sjajan autoironijski nastup jednog od najvećih glazbenika današnjice Eda Sheerana i eto vam sasvim dovoljno razloga da biste ljetnu kuknjavu zaboravili. Here comes the sun, and I say It´ all right.

* Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a