PFF – Dramaturška neurednost i burno herojstvo

Pulski filmski festival otvoren je "Generalom", dugoočekivanom biografskom pričom o neprijeporno filmskom liku – generalu Anti Gotovini - u redateljskoj i scenarističkoj izvedbi Antuna Vrdoljaka.

Svaki rat ima svoje lice i naličje, svoje pobjednike i gubitnike. Ali svaki rat ima i svoje heroje. U taj herojski, gotovo karizmatični status generala Ante Gotovine, stečen u ratnim operacijama, haškim uzništvom te konačnom nevinosti, redateljski veteran Antun Vrdoljak očekivano nije dirao. Štoviše, film koji je dobrim dijelom utemeljen na knjizi Nenada Ivankovića "Ratnik, pustolov, general" taj je status samo ojačao.

I izvan svog ideološkog aspekta "General" zorno pokazuje nevjerojatan život jednoga čovjeka, od tragedije u djetinjstvu i bijega iz Jugoslavije, preko pridruženja Legiji stranaca te u ljubavnom smislu burne kolumbijske epizode, do povratka u Hrvatsku i impresivnog ratnog puta. Goran Višnjić solidan je u interpretiranju glavnog junaka. Brojne povijesne i još žive osobe odigrao je velik glumački postav, poput Mustafe Nadarevića u ulozi generala Janka Bobetka ili Tarika Filipovića kao Davora Domazeta Loše.

"General" počinje zanimljivim psihološkim kontrapunktom - gledamo dokumentarne haške snimke u kojima se Gotovina izjašnjava kako nije kriv parelelno s krivicom koju tada mali dječak osjeća zbog tragične pogibije majke, a što će ga pratiti kroz cijeli život. No, u svojih preostalih dva i pol sata trajanja, film je dramaturški neuredan, neke je likove i odnose Vrdoljak tek načeo pa prepustio elipsama ili usputnosti; neke su epizode, poput Gotovinog odnosa s mladim dragovoljcem Nikicom što ga uvjerljivo tumači Borko Perić dovedene do kraja; neke su, kao ona u kojoj alkoholizirani srpski oficiri (Ljubomir Kerekeš i Sreten Mokrović) iznose svoju stranu priče na dan Oluje, sasvim nepotrebne. Generalova ratna uloga, u kojoj on iskazuje ne samo krajnju hrabrost i mudrost, nego i bespogovorno poštivanje Ženevskih konvencija, u filmu je gotovo kanonizirana što je prilično nepotrebno, jer je to na kraju krajeva potvrdio i Haški sud - tko u to vjeruje vjerovat će, tko ne vjeruje neće nikad.

Međutim, upravo su scene ratnih operacija, garnirane bogatom pirotehnikom i izborom eksterijera te uključujući i emotivnu snagu zbog njihova ponekad i tragičnom ishoda, i najbolji dio filma koji će, dojma smo, bolje funkcionirati kao televizijska serija nego kao razbarušeno cjelovečernje djelo.