Tugovanje: Kako se oprostiti s onima koje gubimo?

Svi se mi prije ili poslije moramo suočiti s gubitkom voljenih osoba i pronaći način kako prevladati bol i oprostiti se s onima koje zauvijek gubimo.

Neovisno gdje živimo, koliko smo bogati ili kojega smo spola, neće nas mimoići činjenica da ćemo u jednom trenutku života ostati bez bliske osobe. Nakon takvoga gubitka slijedi psihološki proces kojega nazivamo tugovanje. Ujedno je to i razdoblje učenja drukčijeg načina života, onoga lišena tjelesnog prisustva voljene osobe.

Rituali predstavljaju važan oblik pružanja podrške osobama koje tuguju. Naime, one nakon smrti bliske osobe bivaju obuzete mišlju kako u njihovu životu više nema reda ni strukture. I upravo im je stoga neophodan ritual, svojevrsno socijalno naslijeđe koje im bitno olakšava snalaženje u trenucima tuge.

Dio posmrtnih običaja čini i naricanje, a svakomu tom specifičnom obliku komunikacije prethodi i slijedi niz obrednih radnji. Sa znanstvenog stajališta naricanje ima niz funkcija - magijsku, funkciju opraštanja s pokojnikom, psihološku, ali i onu društvenu te psihoterapijsku funkciju.

Naricanje, kroz koje stihovno može biti prikazan i čitav život pokojnika, ujedno predstavlja propisanu radnju za koju je poznato kada i gdje se izvodi. Ono je ipak, kao i svaki folklorni oblik, sklono improvizaciji. Naime, izvoditelj u datom trenutku naricanja ima slobodu ubaciti neki novi stih, ali i pokoji izbaciti.

Naricanje bi počelo u kući pokojnika. Odvijalo bi se i za vrijeme puta prema groblju, a ondje bi se naposljetku održalo i ono posljednje. Nakon pogreba slijedilo je podušje, obredna gozba za pokojnika koja se održavala u kući preminule osobe.

O procesu tugovanja u Otočcu te još nekoliko lokacija gdje je još donedavno bilo prisutno spomenuto naricanje, tradicionalni sustav posljednjeg pozdravljanja s pokojnikom, progovara i dokumentarni film scenarista i redatelja Luke Marottija. Pogledajte ga na multimedijskoj usluzi HRTi.