Apsurdistan: A gdje je pečat?

Ovo nije popularna viralna parodija radnika iz Niša, već nažalost realnost Hrvatske, u kojoj administracija i dalje izluđuje prosječnog građanina Lijepe Naše. Iako živimo u informatiziranom svijetu, još uvijek sate, dane i godine provodimo ispred šaltera prikupljajući brojne dokumente i pečate; a pitanje od kojeg svi strepimo – "A gdje vam je pečat?" simbolizira svu apsurdnost sustava u kojem živimo.

Autori intrigantnog dokumentarca, Nataša Kraljević Kolbas i Dean Šoša, pozabavili su se golemim birokratskim i administrativnim aparatom, zakonima koje ne razumijemo i koji se preklapaju. Sugovornici koji su i sami zapeli u labirintu birokracije svjedoče o administraciji koja je sama sebi svrhom, o papirologiji koja indirektno potiče klijentelizam "jer uvijek moraš tražiti vezu" da obaviš posao ili središ dokumentaciju.

Evo kratkih primjera, u kojima ste se zasigurno i vi nekad zatekli…


Vedran Jakominić
radi po cijele dane, trpi mu obitelj, dok on za posao po šalterima vodi bitku s (ne)ukinutim pečatom:

- Kad dolazim od porezne uvijek je to vrlo ugodno i nimalo stresno, pa mi nije htio predati dokument jer nisam imao pečat. A ono, pečat je službeno ukinut 5.6.2017. Na žalost, nije ukinut, postoji 227 pravilnika koji definiraju upotrebu pečata. Iako je pečat ukinut, ja do poreznog akta bez pečata doći ne mogu.

A već sam dolazak do informacije koju trebate, primjerice za izgradnju kuće, opisuje Danijela Jerković:

- Ništa se ne može riješiti mailom, sve se mora osobno, urudžbirati se mora. Znači, imate nekoliko potvrda, sve se mora čekati minimalno mjesec dana. Da dobijete informacije gdje se vaša potvrda nalazi, to je nemoguća misija… Nakon 9 mjeseci građevinsku dozvolu uopće nemamo, kuću nismo mogli rušiti i nismo se maknuli s početne točke.


Onda putem shvatite da vaša kuća iz snova zapravo mora biti ista kao susjedova zbog "xy" zakona koji to nalažu. A zamislite tek starije ljude, bez interneta, same, koji se za pomoć obraćaju dobrim susjedima, koji za njih istražuju što, kako i zašto trebaju činiti kako bi ostvarili svoja prava… Što je opet tuđi posao… A nerijetko naiđete i na nejednako tumačenje istog članka od dvaju referenata… I tako se vrtite u krug.

A što bi tek rekli roditelji bolesne djece? Suzana Rešetar ima sina s autizmom:

- Ivano je dijete koje je konstantno pod nekakvom dijagnostikom. Dakle, s njim se stalno rade procjene od strane logopeda, edukacijskog rehabilitatora, radnog terapeuta, psihijatra, neuropedijatra, psihologa. U prosjeku svakih 6 mjeseci mi smo na ponovnoj procjeni jer sustav nas svakih 6 mjeseci obvezuje novim nalazima. Autizam je stanje. Moje dijete ima devet i pol godina, ima devet godina autizma, imao ga je jučer, ima ga danas, imat će ga sutra i naredne dane. Stalno dokazivati da dijete ima stanje, ne bolest, da je to stanje cjeloživotno i da se to neće promijeniti, da je tako, stvarno je besmisleno i gubljenje vremena.


Ili, pak, nevjerojatan primjer Melisse Blixt, koja je radila i udala se u Švedskoj, čije ima i državljanstvo, a sada se s obitelji vratila u Hrvatsku.

- Prve poteškoće sam imala u matičnom uredu, gdje sam trebala registrirati da sam se udala u Švedskoj da bih mogla napraviti osobnu i tu su ostali šokirani činjenicom da sam donijela švedski dokument i da taj dokument nema nikakvog pečata. Onda sam ja pokušala objasniti da mi u Švedskoj nemamo pečat i da taj dokument ja mogu sada isprintati i taj isti dokument bi mi osoba u Švedskoj isprintala, ali ona se nije dala. I ona je meni pokušavala objasniti da mi u Hrvatskoj trebamo pečat. I sada ne znam kako ću ja to napraviti jer Švedska nema pečat.

Primjera je još mnogo, iz raznih polja života, a nismo ni uspjeli obuhvatiti sve… Bolna je istina da nas je u zemlji sve manje, a birokracije sve više! Stoga ne čudi što su autori serijala upravo ovu epizodu odabrali za početak šestodijelnog svjedočanstva o stvarnim problemima prosječnog Hrvata u Apsurdistanu. Uvjerite se sami na multimedijskoj platformi HRTi.