Lea Kovács – od progonstva do priznanja

Listam portale. Skrolanje do beskonačnosti i natrag. Hvatam tek poneku riječ, naslov, uskličnik koji zove na čitanje. Ovaj naslov nije ga imao. Zato me valjda i privukao. "Nije sporna tehnologija već nazadovanje ljudi." Otvaram. I vidim znano drago lice koje je izreklo tu rečenicu. Lea Kovács. Prevoditeljica koja godinama priče Manjinskog mozaika prevodi s mađarskog na hrvatski. 

Freelancer u svijetu stisnutih rokova i nervoznih poziva. Ona koja čita i razumije. Ona koju čitaju, mogu je razumjeti kad kaže da generalno ljudski rod nazaduje. Bez Lee i njezinih kolega prevoditelja taj bi obrnuti proces, barem što se književnosti i navika čitanja tiče, vjerojatno išao još i brže. 

Kažu da je prevođenje poput hodanja po užetu – potrebna je vještina kako bi se postigla i održala ravnoteža između vjernosti izvorniku i ritma jezika na koji se prevodi. Da Lea Kovács majstorski vlada tom vještinom potvrdila je i nagrada "Iso Velikanović" za najbolji književni prijevod u 2024. Dovoljan razlog da odvrtim lentu vremena i stanem u 2020. godini. 

Zagrebačka jesen

Zagreb. Strogi centar. I blago lice koje ne traži prijevod. Lea Kovacs govori i kad ne priča. Pogled pun znatiželje, šutnja koja dopušta drugome da se izrazi. Prvi susret bio je u stanu kojeg dijeli s mlađom sestrom Beatom. Radni dogovor uoči snimanja Leinog tv-portreta. Skuhat ću nam kavu, kaže sestra. Nisam mislila da će do toga doći, kaže Lea. Prevoditeljski posao je samotnjaštvo, vidiš i sam. Jeste, slažem se, kažem joj, ali baš zato ga želim približiti drugima. Lea pristaje na snimanje, imamo još nekoliko tjedana da pripremimo sve. Ajde, ohladit će se kava, pustite to sad, kaže nam sestra. Gledam njezinu radnu sobu, u stranice koje leže otvorene i čekaju na nju. Ne vidim prozor. Da je tu, kroz njega bi lepršala zagrebačka jesen, poput one 1991.

Godine progonstva

Nekoliko tjedana kasnije pada prva klapa. Zeleni val. Osnovna škola Isidora Kršnjavoga. Lein drugi dom nakon doma iz kojeg su 1991. protjerali nju i obitelj. Lea je iz Vukovara. I danas guta suze kada se sjeti tih jesenskih mjeseci. Kad je grad ostao u okruženju, seka i ja bile smo kod djeda i bake u 20-ak km udaljenim Čakovcima. Ne želim više nikada prizvati taj osjećaj kada izgubiš svaki kontakt s mamom i tatom koji su ostali braniti grad. Oca Ferenca su zarobili i odveli u logor u Srbiju gdje je proveo idućih devet mjeseci. Za to vrijeme Lea, Beata i mama Biserka prognanički život počinju u Zagrebu.

Škola je sestrama trebala biti utjeha. Ah, nije bilo baš tako, priča mi Lea u dvorištu škole dok đaci izlaze na odmor. Klinci su bili super, nastavnici također, ali sustav nije bio spreman na toliki broj prognanika, prisjeća se Lea. Često sam se osjećala kao građanka drugog reda, teško nam je bilo iz obilja snaći se u siromaštvu i pronaći novi put. I nama u školi, i roditeljima u odnosu na opstanak u prevelikom gradu, među ljudima koji nas ne poznaju. Ono što nas je podsjećalo na dom i grijalo srca bio je jezik – mađarski jezik kojim smo govorili i doma u Vukovaru i kod djeda i bake u Čakovcima. Zato smo se svi uključili u rad zagrebačkog mađarskog društva "Ady Endre" i tu našli sigurnu luku za naše nemirne dunavske rukavce sjećanja. Literarna i dramska grupa otvorile su joj širom vrata svijeta književnosti u koji je ušla hrabro i odlučno da strast pretvori u poziv.

Putovanje počinje

Završava Filozofski fakultet u Zagrebu, postaje diplomirani hungarolog i profesorica francuskog jezika i književnosti. Ali Mario, moram ti reći, ja ni u srednjoj jezičnoj nisam još znala da bi se time željela baviti. Znala sam samo da želim upijati što više znanja. Tek je na 2. godini faksa sve sjelo na svoje – tad sam znala da je to – to. Da se jezikom želim baviti u životu. Na toj godini ili padaš ili ideš dalje. Otada Lea Kovacs niže tomove knjiga dok tisuće stranica prijevoda svjedoče o ispravnoj odluci. Najvažnija prevoditeljska nagrada samo potvrđuje ono što se znalo i bez tog formalnog čina nagrade – da je Lea klasa. Ali ona je i kćer i unuka. Ona je i dijete ravnice i Srijema. Dijete Vukovara i Čakovaca. Zato s Leom i Beatom idući dan odlazimo tamo gdje je sve počelo.

Gdje srce je

Računaš nekako unaprijed da su na selu ljudi mirniji, topliji, da imaju vremena da budu ljudi i sebi i drugima. Ali opet te iznova iznenadi ta količina dobrog osjećaja koji se hvata za kožu čim stigneš u dvorište rodne kuće Leine porodice u Čakovcima. U njoj je živjelo, brojali su kasnije dok smo prebirali po sjećanjima uz fotografije, čak pet generacija. I svaka se igrala u tom širokom dvorištu u kojem je i bunar iznad kojeg se na prosinačkom povjetarcu lagano vijore grane jabuke. Sjećaju se njezini da se nije odvaja od prabake koja joj je stalno čitala. Baka otvara još jedan foto-album u toploj kuhinji u kojoj je stao čitavi život Leine obitelji i kaže – Znaš, kad si kretala prvi dan u školu, sjalo je sunce. Lea šuti, gleda sliku koju joj baka pokazuje – zaista, sunce. Nije to slučajno, mislim u sebi. To isto sunce obasjalo je i dvorište na kojem nam prilazi mama Biserka. Grli kćeri onim širokim zagrljajem kakav samo majke poznaju. Dolazi i tata, ponos koji se čita u očima ne može se sakrit. Kćeri su dobre, lijepe, pametne, nabraja ponosno Ferenc. Mama drži u rukama crvene čizmice. Ovo su prve Leine čizmice. Prvo ih je nosila ona, zatim sestra, zatim rođaci. Uvijek je dijelila. Uvijek je bila tu za druge. I danas je takva, nadodaje tata. Svima hoće pomoći, često ne gleda sebe već druge. 

Predana poslu, ali još više ljudima koji je okružuju. Prije svega nama, obitelji. Tu zašute, oči se zacakle. Ne moraju reći ono što slijedi dalje – kad te rat gotovo odvoji od oca i majke, kada strepiš hoćeš li ih ikada više vidjeti – tada će obitelj ostati duboko ugrađena u sve što opisuje život. A jezik je ona fina, nježna nit koja spaja i drži na okupu sve što Lea jeste. Možda je sestra Beata najbliža onome što im Lea znači kad kaže uz osmijeh koji grije – kad sam se rodila, vidjela je prvi put, svoju stariju sestru, Leu – to veliko malo biće sa sitnim lice s očima, nisam znala što je, je li to anđeo ili što. Ali s vremenom sam saznala što je to – to je Lea Kovács. Moja sestra koja nije anđeo već čovjek s velikim Č. U njoj vidim i Mađaricu i Hrvaticu i Francuskinju i braniteljicu i prijateljicu i umjetnicu. Lea. Tek tri slova imena u koji je stalo toliko toga.

Upoznajte Leu Kovács ovoga petka, 11. travnja na Prvom. Manjinski mozaik je na programu od 14:25, a ako vam promakne tu je platforma HRTi.

Autor i urednik je Mario Beganović, montažerka Vlatka Zadro, a snimatelj Dražen Lipka.